Upoznao nas je s projektom koji je pokrenuo još ranih devedesetih, intenzivirajući seoski turizam organiziranjem ubiranja plodova mandarina, koje su njima nešto uobičajeno, kao nama šljive. O da, i mi smo sudjelovali u berbi mandarina, a posjetili smo i najveći rasadnik agruma u ovom dijelu Europe.









Iz prve ruke saznali smo za probleme s kojima se susreću lokalni uzgajivači mandarina i shvatili da su problemi poljoprivrede u našoj domovini univerzalni.Naime, strane tvrtke plasiraju na naše tržište svoje jeftine mandarine i tako smanjuju otkupnu cijenu, ionako već dovoljno nisku. Cilj im je uništiti lokalnu proizvodnju kako bi imali monopol na europskom tržištu. Biti ovdje, u prelijepoj dolini rijeke Neretve, a ne posjetiti arheološko nalazište Naronu, čiji je muzej podignut iznad samih iskopina, bila bi neizmjerna šteta. I naravno da to nismo propustili.


Vratili smo se tek nakratko u vrijeme moćnoga Rimskoga carstva. Opet smo u autobusu, pjesma još uvijek ne posustaje i mi se preko meke granice kod Neuma spuštamo pod same zidine možda jednog od najljepših sredozemnih gradova – Dubrovnika, simbola slobode i neustrašivosti o čije su se bedeme odbijali osvajači tjekom cijele njegove prošlosti, ali i grad mudrih trgovaca i vještih političara koji su ga znali i bez rata sačuvati.

Što reći osim da smo proveli jedno divno poslijepodne uživajući u suncem okupanim znamenitostima. A navečer šetnja Stradunom, predivno iskustvo. Prenoćili smo (hosteli su zakon), a nakon doručka ponovno se vratili u dolinu Neretve, ali sada smo krenili u posjet Mostaru, gradu kojega Neretva dijeli na dva dijela, i to ne samo na dvije obale, već i na dva različita svijeta čija je poveznica bio i ostao Stari most, koji je na trenutak u prošlosti bio srušen. Njegovom rušenju prethodili su ratni sukobi, možda najsuroviji u prošlome ratu, koji su još uvijek uzrok jednog labilnog mira i napetog suživota. Ali ne brinite, to se na tim ljudima ne primjećuje, jednako su susretljivi na obje obale nudeći svoje proizvode po vrlo pristupačnim cijenama. A taj duh, taj mentalitet, sve nekako opušteno, smireno, kao u neka davna vremena, ma neki će se sjetiti natpisa u aščinicama (gostionicama), pisalo je: „ Koliko sjediš toliko vrijediš.“ Bili smo dobri gosti, popili smo kahvu i pojeli hurmašice. A ćevape, dajte molim vas, pa čemu onda ići u Sarajevo, a ono je naše sljedeće odredište. Nakon kraćeg odmora na Jablanici (vidi Bitka na Neretvi), ulazimo u Sarajevo, koje je zamišljeno kao mjesto za odmor (Saraj), ali na povoljnom položaju razvilo se u metropolu koja je oduvijek bila multietnička i neopterećena vjerskim, političkim ili nekim drugim uvjerenjima. Nekada i sam u to ne vjerujem, jer su mi sjećanja na ratne strahote toga grada još uvijek pred očima. Danas Sarajevo ponovno postaje veliki grad, mjesto važnih događanja (filmskih, znanstvenih, likovnih, glazbenih), no mi nismo ovdje zbog njih. Mi smo došli u posjet Baščaršiji, oazi podsjetniku na jedno davno vrijeme, kada je njome odzvanjala pjesma sevdalinka, ponosni age i begovi šepurili se ulicama, a vješti trgovci svojim šarmom i dosjetljivošću mamili kupce. Biti ovdje, a ne pojesti ćevape, veći je grijeh od već spomenutoga kod Narone. Mi nismo grješni, ma pojeli smo i više od porcije, uživali u mirisima ulice po ćevapima (Bože, kad se sjetim smrada u Veneciji) i polako pregledavali radnje ne bi li kupili kakav suvenir koji će nas podsjećati na ove trenutke. Svemu dođe kraj, pa tako i ovom našemu putovanju, polako, sad već uz nešto tišu pjesmu, klizimo ka našemu gradu, međusobno razmjenjujući dojmove koji su se duboko urezali u naša sjećanja. Ostale fotografije možete pogledati u našoj foto-galeriji.

P.S. Nemaran kakav jesam, pišem ovo s već malim zakašnjenjem, ali sretan sam zbog toga jer mogu napisati nešto što me raduje. Raduju me reakcije naših učenika i njihovi komentari: „Bilo je divno“, „Nezaboravno“, „Nešto najljepše“. Što reći na kraju, osim doviđenja do nekog novog putovanja i nezaboravnog druženja.

                         Alen Đurasek, dipl. inž. polj., voditelj ekskurzije