Tijekom protekla dva mjeseca u prostorima škole postavljene su dvije izložbe učeničkih radova (crteža, slika) nastalih prema tekstovima iz rimske povijesti i legendi. Učenici prvih razreda opće gimnazije crtali su na temu Sabinjanke među strijelama, a učenici drugih prema tekstu Hanibal prelazi Alpe. Mentor učenicima je profesor izvrsni savjetnik Zorislav Jelenčić.

Sabinjanke među strijelama

Hersilija i ostale žene istoga roda opaze ih jednom prilikom postrojene sučelice jedne drugima, pa se strče s Palatina zajedno s djecom – jer već je bilo djece – i iznenada upadnu na prostor između dviju vojski te izreknu i učine mnogo toga što izaziva ganuće. Gledajući čas jedne čas druge, obrate im se: „Očevi, zašto to činite? Muževi, zašto? Dokad ćete se boriti? Dokad ćete se uzajamno prezirati? Izmirite se sa zetovima, izmirite se s tastovima! Poštedite, tako vam Fauna, djecu! Tako vam Kvirina, poštedite unuke! Smilujte se kćerima, smilujte se ženama! Ako ste baš tako nepomirljivi i ako vas je obuzela neka nenadana mahnitost i podbada vas, smaknite najprije nas zbog kojih se borite, sasjecite najprije ovu djecu koju prezirete, kako biste, ne dijeleći više jedni s drugima ni ime ni rodbinsku sponu, prištedjeli sebi najveće zlo: da ubijete djedove vaših sinova i očeve vaših unuka.” Tako su govorile pa razderu odjeću i obnaže grudi i trbuhe, te se jedne stanu primicati njihovim mačevima, a druge krenu bacati djecu pred njih. Oni pak na te riječi i prizor zaplaču, odustanu od bitke i ondje se, kako bijahu, sakupe na razgovor na komiciju, koji je upravo po tome i dobio ime

Hanibal prelazi Alpe

Livije, Povijest od osnutka grada

Preveo K. Rac

Hanibal stigne od Druencije do Alpa putem sasvim kroz ravnicu a lijepo na miru od Gala, što su onuda nastavali, Pa makar su već prije čuli o tom glase, koji rado pretjeruju u onom, što nije znano, a ono opet, kad izbliza ugledaše visoka brda i snijeg, što prodire gotovo u nebo, pa na klisurama kolibe — nagrde, sitno i krupno blago prozeblo, ljude nešišane i zapuštene, živo i neživo — sve od studeni ukočeno i drugo na pogled grdnije, nego što se da kazati, iznova se razbudi strah.

Kad se s vojskom stanu na prve bregove uspinjati, pomole se brđani, što su odozgo glavice okupili. Da su okupili dolove zaklonitije pa iznebušice banuli u boj, silan bi bijeg i polom učinili. Hanibal naredi vojsci, da stane, i pošalje Gale naprijed, neka razvide kraj, pa kad sazna, da onud nema prolaza, utabori se među samim stijenjem i ponorima a u dolu, što prostranijem uzmogne. Onda mu isti Gali — upustili se u razgovor s brđanima, ier se jezikom i običajima baš mnogo ne razlikuju — jave, da je planina samo obdan posjednuta, a obnoć se raziđu svaki svojoj kući. Zorom priđe glavicama, kao da će očevidno i danju silom provaliti klancem. Zatim provede dan gradeći se, kao da smjera, što nije smjerao; onda podiže na istom mjestu, gdje su bili stali, tabor, pa čim spazi, da su brđani s glavica otišli i da straža nestaje, zapali samo naoko više ognjica, nego bi trebalo prema broju momčadi, što osta; ostavi prtljagu s konjicom i s većinom pješadije, a sam s ljudima bez bremena, sve najsrčanijim momcima, žurno prijeđe klanac i smjesti se upravo na onim glavicama, što su ih neprijatelji bili držali.

Zatim se u zoru diže i krene ostala vojska. Već su brđani na znak dolazili od kaštela na obično mjesto, kad al’ iznenada opaze, gdje im jedni neprijatelji zauzeli vis i nad glavom stoje. a drugi prolaze putem. Jedno i drugo okupi im u isti mah oči i pamet, te se časak skamene; zatim, čim vide žurbu u klancu i kako se vojska sama sobom smela — najvećma su se konji plašili, — pomisle, kolikogod uvećaju stravu, bit će dosta za propast njihovu, pa slete — vikli su jednako putem i bez puta — kojekuda sa stijena. Sad Punjane u isti mah pritijesni neprijatelj i nezgodno mjesto, te su se više sami među sobom bili negoli s neprijateljem, jer je svaki tegnuo, da sam najprije utekne pogibli. Konji su najviše jada zadavali vojsci; oni se usplahire od vike i krike, što je jekom od šikara i dolova rasla, i rastrkaju se; pa kako ih slučajno tko ošinu ili rani, poplaše se tako, te su silu ujedno momčadi i tovara svake vrste uništili: mnoge, jer tjesnac na obje strane naglo i strmo padao u bezdan, strovali tišma u neizmjernu dubinu, a neke i oružane; živina se s bremenom kotrljala, kao da se kakva kuća ruši. Ma da je to bilo na pogled grozno, a ono se opet Hanibal časak ne mače i ustavi svoje, da ne bude smutnja i vreva još veća. Poslije, kad vidi, da se povorka kida i da je pogibao, da će vojska izgubiti prtljagu a on će je onda uzalud zdravu prevesti, poteče svisoka i samom već navalom razbije neprijatelja, ali svoje još većma smete. No ta se smetnja, pošto se bijegom brđana pročistio put, za čas smiri, te svi domala prođu ne samo s mirom nego gotovo mukom. Onda zauzme kaštel, glavno mjesto onoga kraja, i seoca naokolo; hranom i stokom, što je ote, prehrani vojsku kroz tri dana, pa jer ih nijesu mnogo smetali ni brđani, u prvi mah prestravljeni, a ni kraj, prevali u ona tri dana priličan put.

Odavde dospiju u drugu župu, koja je, koliko može biti u brđana, brojila mnogo duša. Tu samo što ne nastrada, ali ne u pravom boju, nego sa svoje vještine — s prijevare i zasjede. Starci, glavari kaštela, dođu k Punjanima kao poslanici pa kažu, da ih je tuđa nevolja, najbolja škola, naučila voljeti prijateljstvo negoli iskušati silu punsku; zato će pokorno vršiti zapovijedi, dat će mu hrane i vodiča za put i talaca za potvrdu obećanja svoga. Hanibal pomisli, da mu ne valja ni slijepo vjerovati ni odbiti, da se ne bi odbijeni prometnuli očitim dušmanima; zato im dobrostivo odvrati, taoce, što su ih tobože nuđali, prihvati, uzme hranu, što su je sami na put snesli, i krene za njihovim vodičima s vojskom onako uvrstanom, kako se ne ide mirnom zemljom. Prednja četa bijahu slonovi i konjanici, za njima stupaše sam s jezgrom pješadije obazirući se na sve strane i oprezno. Kad stigne na uži put, što se jednom stranom stisnuo pod kosu, koja se nad njim propela, banu odasvuda, sprijed i straga, iz zasjede barbari, uzmu izbliza i izdaleka napadati, golemo kamenje na vojsku obarati. Najveća se sila ostrag natisla. Boini red pješaka, što se na njih okrenu, bez sumnje pokaza, da nije bila posljednja četa osigurana, morao bi ih silan poraz zadesiti u onoj planini. Pa i ovako dođe do krajnje pogibli i gotovo do propasti. Dok je naime Hanibal otezao da sa svojim odjelom zađe u klanac, navale brđani sa strane, jer on nije pješacima onako, kao što je sam bio zakrilje konjanicima, ostavio iza leđa nikakve pomoći; raskinu vojsku po srijedi i ovako zapreme put. Jednu noć provede Hanibal bez konjanika i prtljage.

Sutradan, kad su se već slabije barbari zalijetali, sastave se čete i prijeđu klancem s dobranim gubitkom, ali je opet više živine negoli ljudi izginulo. Dalje su brđani već u manjem broju i više na hajdučku nego na vojničku nasrtali sad na prednju, sad na posljednju četu, kadgod im je ili mjesto podavalo zgodu ili momčad, što odmače ili zaosta, pružila kakvu priliku. Slonovi, kako su uskim i strmim putovima veoma sporo odmicali, tako su vojsku, kudgod su išli, od neprijatelja sigurali, jer narod nenaučan bojao se bliže prići. Devetoga dana stignu na vrh Alpa, većinom neprohodnim mjestima i stramputicama, kamo ih zavede prijevara vodiča ili to, što bi, kadgod ne bi vodičima vjerovali, slijepo zalazili u doline misleći, da ima onuda put. o Na vrhu osta dva dana u taboru i vojnicima, što su od napora i boja bili iznemogli, dade odmora. Nešto tovarne Živine, što je među stijenama popadala, dođe u tabor idući tragom vojske. Nasitivši se tolikih jada još im silan strah zada snijeg, što je — ta već su Vlašići bili na zalazu (Vlašići su one godine (218.) zašli 7. studenoga. To je starima bio početak zime) — pao. Pa kad se vojska zorom digla i sve samim snijegom sporo odmicala, a na svakom se licu ogledala zlovolja i očaj, pođe Hanibal naprijed pa na nekoj glavici, odakle je nadaleko i naširoko; pukao vidik, zapovijedi vojnicima, da stanu, i pokaže im Italiju i poljane oko Pada pod gorama Alpama. Oni se, kaže sada ne penju samo preko bedema Italije nego i grada Rima, ostalo će biti ravno, nizbrdito; u jednom ili najviše u dva okršaja imat će u ruci i vlasti svojoj tvrđu i glavu Italije. Zatim se vojska makne. Ni neprijatelji se nijesu više ništa usuđivali doli zgodom kaki malen napadaj iz potaje. Uostalom put je bio kud i kamo teži negoli kod uzlaza, jer koliko su se Alpe ovamo od Italije jače zbile, toliko su strmije. Ta sav je gotovo put bio presrtan, uzak, klizak, te se nijesu mogli čuvati, da se ne okliznu; pa ako bi tko malo posrnuo, srušio bi se i ne bi ostao na svom mjestu; padali bi jedan preko drugoga a marva na ljude.

Onda dođoše još do kud i kamo uže litice s tako ravnim stijenama, te se vojnik bez bremena tapkaiući i rukom se hvatajući šiblja i grmlja, što je naokolo izvirivalo, teškom mukom mogao spustiti. Mjesto je od prirode već otprije bilo presrtno, a nedavno se zemlja odroni i odvalja dobrano 100 stopa strmo. u dubinu. Kad su ondje konjanici kao na kraju hoda stali, začudi se Hanibal, što je, te ne da vojsci naprijed; jave mu, da se ne može prijeko. Sam pođe zatim da ogleda mjesto. Nije bilo sumnje, da će morati makar daleko unaokolo voditi vojsku preko okolnih neprohodnih mjesta, kud još nije gazila noga. A tim se putem nikako nije dalo prijeći; jer kako je na stari neotkravljeni snijeg zapao nov, ne baš dubok, lako ije noga čovjeku, što je stupao, u mekom, ne predubokom snijegu stala, ali kad se hodom tolikih ljudi i tovarne živine raskvasio, uzmu koračati po golom ozdo ledu i po osoci snijega, što se topio. Grdna bijaše tu naprezanja; kliski put nije dao nozi da stane, a na nizbrdici joj se još prije iznevjeri; pa makar su se ljudi ustajući pomagali rukama ili koljenom, rušili se nanovo, jer i im se potpor omakao, a nije bilo naokolo ni grmlja ni korijenja, o koje bi se tko mogao nogom ili rukom uprijeti. Tako su se na samu glatku ledu i bljuzgavici valjali. Tovarna je živina stupajući kadšto zagazila u donji snijeg, pala pa ga lupajući jače kopitima, dok se izdizala, skroz probila, te je većina kao putom : sputana zapela u tvrdu i duboko zamrzlu snijegu.

Najposlije, kad se uzalud namučilo blago i ljudi, utabore se na vrhu, teškom mukom za to očistivši mjesto; toliko im je snijega bilo pokidati i odbacati. Zatim budu vojnici odvedeni, da prokrče onu liticu, kud je bio jedini put; pa jer je. valjalo razbiti stijenu, obore u okolini golemo drveće, okrešu ga, nabacaju silnu gomilu drva, pa ih zapale, kad je navalio i jak vjetar, zgodan za vatru; užaren kamen poliju octom, te se raspuca. Ovako od vatre raspucanu liticu uzmu gvožđem kidati, srednjim zavojima strminu umanjivati (načiniše zavojit put, koji se pomalo spušta ) da uzmogne prelaziti ne samo tovarna živina nego i slonovi. Četiri dana potrate oko one litice, te uto malo ne izginu od gladi tovarna živina, jer su vrhunci gotovo goli, pa ako ima što krme, potrpa snijeg. Donja strana ima amo tamo prisojnih brežuljaka do potoka blizu šuma i mjesta, što su već vrijedna, da ih čovjek obrađuje. Onamo pusti živinu na pašu a momčadi, što se gradnjom puta izmučila, poda odmora. Za tri dana siđe na ravno, a već bili pitomiji i krajevi i ćud naroda. Tako otprilike stignu u Italiju petoga mjeseca od Nove Kartage — tako neki pišu — a petnaesti dan preko Alpa.

Deveti dan stigli su do prijelaza preko Alpa. (…) Dva je dana na prijelazu podignut logor kako bise umorni vojnici odmorili za napore koji ih čekaju i borbe. (…) Kod izmorenih i obeshrabrenih vojnika nakon tolikih neprilika velik je strah izazvao snijeg koji je pao. (…) Odredili su polazak u zoru jer je vojska sporo napredovala kroz područja prekrivena snijegom. (…) Hanibal, prateći znamenja, doveo je vojnike na jednu uzvisinu s koje je pucao pogled u svim smjerovima i pokazaoim je Italiju i Padsku nizinu koja se prostirala u podnožju Alpa, rekavši im da tada prelaze zidove ne samo Italije nego i Rima; sve drugo će biti ravno ili nizbrdo, i s jednom ili najviše dvije bitke imat će u svojim rukama i svojoj vlasti utvrdu i glavni grad Italije.

Nakon što je ojačao obranu u Hispaniji i Africi, Hanibal je pokrenuo svoju izvježbanu vojsku, koja je imala snažnu konjicu i pratnju od 37 slonova, u maršu od gotovo 1000 milja (oko 10 na dan), koji je zauvijek ostao upamćen u vojnoj povijesti. Njegov je plan bio grandiozan: pobuniti italske saveznike kako bi destabilizirao rimsku vlast i ponovo otvorio Tirensko more Kartažanima za slobodnu plovidbu. Kako bi ostvario taj plan, bio je uvjeren da treba pokoriti Rim u Italiji, a taj cilj, nakon protjerivanja Kartage iz Tirenskog mora zbog čega je ostala bez vojnih luka, nije mogao postići drukčije nego kopnenim putem, prevaljivanjem velikog puta od Hispanije do Padske doline kako bi sa sjevera napao rimske snage.39 Rimljani nisu imali nikakvu predstavu o kvalitetu punske vojske, ni o smjelim Hanibalovim planovima. Kako su osigurali prevlast na moru, držali su da se rat može odvijati samo u Španjolskoj i Africi, na teritoriju neprijatelja. Zato su dvije legije i 60 pentara, pod zapovjedništvom konzula Tiberija Sempronija Longa (Tiberius Sempronius Longus) uputili iz Lilibeuma u Afriku, a druge dvije sa 60 pentera iz oblasti Pize pod konzulom Publijem Kornelijem Scipionom40 (Publius Cornelius Scipio), trebale su krenuti u Španjolsku. Ali, teScipionove legije morale su biti upućene u sjevernu Italiju gdje su se pobunila galska plemena Boji i Insubri, vjerojatno, na Hanibalov poticaj. Scipion je zato morao prikupiti još dvije legije, što nije išlo bez gubitka u vremenu. Kada je ukrcavao trupe, saznao je da je Hanibal prešao Pirineje. Tada je donio odluku da zajedno s prijateljskim keltskim plemenima napadne Hanibala u južnoj Galiji. Ali, kada je iz Mesalije (Massilia – Marsej), gdje se iskrcao, krenuo na sjever, Hanibal je, i pored snažnog otpora keltskih plemena, forsirao rijeku Rodanus (Rhonadus – Rona) i krenuo ka Alpama, u težnji da prije snijega prijeđe Alpe. Bilo je jasno da Hanibal namjerava upasti u Italiju. To je iz temelja poremetilo rimski ratni plan. Scipion je zato uputio brata Scipiona Kalva (Gnaeus Cornelius Scipio Calvus) s vojskom u Španjolsku, a sam se morem hitno vratio u sjevernu Italiju, u Cisalpinsku Galiju (Gallia cisalpina), gdje je stao na čelo dviju tamošnjih legija. U međuvremenu kartažanske brodove, koji su krenuli na zapadnu obalu Italije, raznijela je oluja, a napad na Lilibej završio je neuspjehom.

Deveti dan stigli su do prijelaza preko Alpa. (…) Dva je dana na prijelazu podignut logor kako bise umorni vojnici odmorili za napore koji ih čekaju i borbe. (…) Kod izmorenih i obeshrabrenih vojnika nakon tolikih neprilika velik je strah izazvao snijeg koji je pao. (…) Odredili su polazak u zoru jer je vojska sporo napredovala kroz područja prekrivena snijegom. (…) Hanibal, prateći znamenja, doveo je vojnike na jednu uzvisinu s koje je pucao pogled u svim smjerovima i pokazaoim je Italiju i Padsku nizinu koja se prostirala u podnožju Alpa, rekavši im da tada prelaze zidovene samo Italije nego i Rima; sve drugo će biti ravno ili nizbrdo, i s jednom ili najviše dvije bitke imat će u svojim rukama i svojoj vlasti utvrdu i glavni grad Italije.

https://marinknezovic.info/wp-content/uploads/2024/12/srkulj_izvoriprvidio.pdf

Autor: Zorislav Jelenčić, prof.