Projekt prevencije ovisnosti
Autor: Ljiljana Matošević, 14. 12. 2011.
U okviru programa prevencije ovisnosti, te nastave psihologije u gimnaziji, učenici Srednje škole Marka Marulića Slatina svake godine odlaze na stručnu ekskurziju koja obuhvaća posjet zajednici Cenakolo u Vrbovcu i posjet Dječjem domu „Zagreb“ u Zagrebu. Ove školske godine na ekskurziju su išli učenici trećih razreda opće gimnazije i ekonomske škole s voditeljicom projekta, psihologinjom, Ljiljanom Matošević. Financijsku potporu ovom projektu dao je Zavod za javno zdravstvo „Sv. Rok“, tako da su autobusi koji su prevozili učenike bili plaćeni iz tih sredstava.
Budući da je jedan od ciljeva nastave psihologije poticanje humanističkog pogleda na svijet i društvo, cilj je ove ekskurzije senzibilizacija učenika za probleme koji postoje u društvu, poticanje razmišljanja o vrijednostima života, odgovornost za vlastite postupke te poticanje zdravog životnog stila.
Posjet Cenakolu trebao je pokazati učenicima ne samo prisutnost droge i ostalih ovisnosti u društvu, već i sve ono što droga ili ovisnosti sa sobom nose: gubitak samopoštovanja, duhovno i materijalno uništavanje obitelji i prijatelja, gubitak smisla života, kriminal.
Kroz svjedočenja mladića u zajednici Cenakolo naši su učenici čuli od njih samih što su sve prošli, ali i to da su tek u zajednici pronašli smisao života kroz žrtvu, davanja sebe, jer kako kažu, tek sada uče „hodati“ putem ljubavi.
U posjetu Dječjem domu „Zagreb“ u Zagrebu učenici su mogli „izbliza“ vidjeti što znači nemati odgovarajuće roditelje i toplinu roditeljskog doma. Pritješnjeni svojom adolescentnom tjeskobom, traženjem vlastitog identiteta iznutra te potrošačkim društvom izvana, mladi su, naime, često nezadovoljni sobom, svojim životom, roditeljima. Sve ono što im roditelji pružaju s mnogo žrtve, odricanja i ljubavi, uzimaju kao nešto obično, nedovoljno vrijedno, ne misleći da je taj trud, želja, briga i nježnost kojom ih obasipaju iznimno vrijedan dar. Nakon posjeta učenici su pisali eseje o svojim dojmovima, koji su ujedno i evaluacija stručne ekskurzije.
Doživljaj Cenacola
„Iz sna Duha Svetoga, preko nadahnuća posvećene žene sestre Elvire, rodila se u srpnju 1983. Zajednica Cenacolo kao odgovor Božje ljubavi na očajan krik mnogih mladih, umornih, razočaranih ovisnika i neovisnika, u potrazi za radošću i pravim smislom života. Sa sestrom Elvirom surađuju dobrovoljci, posvećenici i obitelji, koji neprekidno i besplatno djeluju u službi Zajednice, toga Božjeg djela. „Glavna kuća“ Zajednice nalazi se na brežuljku Saluzza, gradića u pokrajini Cuneo (Piemonte). Od osnutka do danas otvoreno je mnoštvo bratovština i trenutačno ih je 56, u Italiji i diljem svijeta. U mjestima kamo nas Božja providnost vodi želimo biti malo, ali sjajno svjetlo u tami, znak nade, živo svjedočanstvo da smrt nema posljednju riječ. Onima koji kucaju na vrata Zajednice predlaže se jednostavan, obiteljski način života u kojem se ponovno otkriva rad kao dar, iskreno prijateljstvo i vjera u Riječ Božju, koja se utjelovila u Isusu Kristu mrtvom i uskrslom za nas. Vjerujemo da je kršćanski život svojom puninom istinit odgovor na ljudski nemir i da nitko bolje od Boga Oca, koji je stvorio čovjeka, ne može obnoviti njegovo povrijeđeno i izgubljeno srce u životu bez smisla. Naša je snaga Ljubav koja se rađa iz Kristova križa i koja daruje život mrtvima, slobodu zarobljenicima, vid slijepima. Mi smo najbolji svjedoci čuda što ih Gospodin čini pred našim očima. Zahvalni smo Mu jer svaki dan gledamo kako On uskrisuje i kako se vraća smiješak i život onih koji su bili izgubili svaku nadu.“ Tako bi se mogao opisati Cenacolo njihovim riječima. To jednostavno treba doživjeti, treba shvatiti način na koji žive, način na koji su povezani, kako pomažu jedni drugima. Taj način života je jednostavno poseban i treba to vidjeti. Nakon što čuješ kako se netko drogirao od deseta godine, ili kako je netko izgubio sve zbog droge, kocke ili alkohola, shvatiš da im je u životu bilo više nego teško, shvatiš da ne želiš ići tim putem, te da ćeš se potruditi da sve to izbjegneš. Kažu da imaju jednog ovisnika koji je dnevno provodio više od deset sati pred „ekranom“ i da mu je bilo veoma teško priviknuti se na njihov način života. Oni su sami rekli da je život uz drogu ili neku ovisnost prividno lakši, no nakon nje opet se vraćaš na staro, vraćaš se svim problemima kojih si se „riješio“, i vidiš da si još gore stvari napravio. Osim toga, to i nije besplatno, treba ti novac. Nakon što sam sve to vidio i čuo njihove priče, te kako svu krivicu priznaju i ne prebacuju na druge, uvidio sam da su stvarno shvatili svoje greške koje su počinili u prošlosti i da im je žao. Nikada ne želim ići njihovim stopama. Droga , alkohol, računalo, cigarete ili neka druga vrsta ovisnosti nije rješenje problema, to je odgoda problema.
David Lazor, 3.b
Posjet Zajednici Cenacolo i Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj
Ponekad pomislim kako mi je teško u životu, kako nemam sve što bih htjela imati i kako sam nesretna. Nakon ovog posjeta, više to nikada neću pomisliti.
Uputili smo se u Vrbovec i Zagreb. Bilo je hladno jesenje jutro. Prvo odredište našeg puta bila je Zajednica Cenacolo u Vrbovcu, zajednica bivših ovisnika. Osnovala ju je časna sestra Elvira. U zajednici živi mnogo ljudi, pretežito muškarci, različite dobi. Svi oni imali su problema s raznim vrstama ovisnosti. Neki su bili ovisni o drogi, drugi pak o kocki, treći o računalu i tako dalje. Glavni cilj boravka u zajednici je odvikavanje od ovisnosti, povezivanje s Bogom, pronalazak unutarnjeg mira i sreće, povratak normalnom životu. Tamo nitko nikoga ne osuđuje i međusobno si pomažu. Momci koji su nam pričali svoje priče rekli su kako ovisnost ne vodi nikamo, osim k samome dnu. Ona ne pruža nikakvo zadovoljstvo, nego otuđuje čovjeka od samoga sebe, ali i od obitelji, prijatelja i dragih osoba. Uništava iznutra. Uzima sve ono dobro iz čovjeka. Čini ga ovisnim, tjeskobnim, čini ga kradljivcem, prevarantom, sebičnjakom. Tjera čovjeka da povrijedi sve one koje voli. Više nije čovjek kakav je bio. Oni su se svi izvukli iz pakla ovisnosti u kojem su živjeli. Došli su u zajednicu svojom voljom ili voljom svojih bližnjih. U zajednici se nalaze i stranci, ne samo Hrvati. Ima ih odasvud i službeni jezik u zajednici je talijanski. Svatko radi nekakav posao određeno vrijeme i svi su uvijek zaposleni i marljivo obavljaju svoje poslove. Žive u velikom dvorcu. Imaju pekaru, štalu, praonicu rublja, radionice u kojima izrađuju suvenire, imaju i vrt u kojem uzgajaju hranu. Hrane se onim što sami proizvedu. Kažu da ih rad spašava. Svakodnevno se mole i kažu da im je vjera u Boga pomogla, kao i podrška sustanara. Zajednica im je pomogla da se oslobode ovisnosti. Pomogla im je u pronalasku smisla života i spasila ih je te ih učinila sretnim ljudima. Njihova je životna priča dirljiva i poučna. Mnogo smo mogli naučiti iz njihovih iskustava.
Nastavili smo put do Zagreba i posjetili Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Sve je bilo šareno i vedro, za razliku od žalosnih sudbina te djece. Mnogo djece živi u domu i tu su sigurni i dobro zbrinuti. Prvo su nam pokazali malene bebe. za koje se svakodnevno brinu tri sestre u smjenama. Oni su tako maleni, leže u krevetićima i ne znaju što se zapravo s njima događa. Zatim smo izašli na terasu na kojoj su bile dječje igračke, tobogani, ljuljačke. Tamo smo se igrali s djecom od dvije, tri godine. Malena dječica gledala su u nas isprva uplašeno, a zatim, zahvaljujući nama, na malenim dražesnim lišcima pojavio se osmijeh. Neki su bili živahni, trčkarali su uokolo, drugi su pružali ručice k nama sa željom da ih uzmemo u naručje. Spuštali su se niz tobogan, ljuljali na ljuljačkama. Bili su premali da bismo s njima razgovarali, ali izmamiti osmijeh na njihova lica bilo je najveće zadovoljstvo. Igrali smo se lopticama, nasmijavali ih. Bila sam presretna jer sam ih mogla razveseliti. Neki su plakali kad smo odlazili i to je bilo najtužnije. Kad se samo sjetim da se ja vraćam kući k svojim roditeljima i toplom obiteljskom domu, a oni roditelje nemaju ili se oni ne žele, ili ne mogu, brinuti za njih. Kasnije smo posjetili malo stariju djecu, koja su pričala i igrala se s nama. U Nazorovu dolaze volonteri koji se svakodnevno druže s djecom, zabavljaju ih i provode vrijeme s njima. To mi se svidjelo i željela bih isto tako volontirati i uveseljavati djecu u domovima. Bilo mi je izuzetno drago što smo ih posjetili i barem na trenutak razveselili, usrećili i nasmijali. Toliko mi je bilo žao što mnogo djece živi bez roditelja i nemaju svoj topao i siguran obiteljski dom.
Shvatila sam kako mi je zapravo lijepo u životu i kako je prava sreća živjeti s roditeljima u toplini obiteljskoga doma. Lijepo je osjetiti da netko brine o tebi i da nekamo pripadaš, a još ljepši je osjećaj nekoga razveseliti i vratiti mu osmijeh na lice.
Mirna Ostrošić, 3.b
Stručna ekskurzija: Posjet zajednici Cenacolo i Domu za nezbrinutu djecu u Zagrebu 12.11.2011. godine
Znala sam otprilike što me čeka, ali što smo bili bliže odredištu, bila sam uzbuđenija i sve više znatiželjna. Naime, zajednica Cenacolo je kršćansko udruženje koje prihvaća izgubljene mlade ljude, nezadovoljne, zbunjene, očajne, one koji žele pronaći sebe, radosti te smisao života. Zajednica je nastala 1983. kao odgovor Božje ljubavi na očajni krik mnogih mladih, umornih, razočaranih, ovisnika i neovisnika, u potrazi za radošću i pravim smislom života. A Dječji dom „Zagreb“ zbrinjava djecu bez roditelja ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi, te trudnice i majke s djecom. Pruža im smještaj, stručnu podršku i sigurnost te izobrazbu neophodnu za slobodan razvoj ličnosti.
Ušavši u dvorište zajednice Cenacolo već se osjetilo zajedništvo, svi su obavljali svoja zaduženja. U kapeli su nas dočekali Ivan i Mirza, koji su svoje priče podijelili s nama. Liječe se od različitih problema, no nisu toliko bitni problemi, nego način njihova uklanjanja: vjera kao osnovni lijek. A onda iz vjere proizlazi iskrenost, dobrota, prijateljstvo, mir, ljubaznost, razumijevanje, snaga, upornost, shvaćanje da materijalno u životu nije bitno, shvaćanje pravog značenja riječi skromnost. Njihove riječi su i u meni potaknule jačanje upornosti, snage, razumijevanja... i potaknule me na razmišljanje o vlastitoj nezahvalnosti. Proveli su nas kroz svoj dom, svoje radionice, malu pekaru, štalu. Razveselila me njihova volja za radom. Svi rade sve, od kuhanja, do čišćenja kuće i štale. Pomažu si međusobno tako što su iskreni jedni prema drugima i na taj način se usmjeravaju na pravi put. Rade na sebi da postanu što bolje osobe. Mene je taj posjet potaknuo da pronađem neku skrivenu snagu u sebi i počnem raditi na sebi i moliti Boga da me okružuju ljudi, pravi ljudi, koji će mi pomoći da pronađem pravi put svog života.
Jako volim djecu, i jako me razveselilo druženje s djecom iz Nazorove. Djeca žive u dobrim uvjetima, ali im nedostaje obitelj, iako se u domu trude na razne načine nadomjestiti im taj nedostatak. Sada su još bezbrižni, sretni i zaigrani, no, što će biti kada saznaju da su ostavljeni? Razmišljala sam kakva to situacija mora biti da ostaviš dio sebe i nastaviš živjeti polovično, bez tog dijela? Znam da možda neki roditelji djeci ne bi mogli pružiti ovo što sada imaju u domu i da je i njima vjerojatno teško. I ljuta sam bila zbog toga, ali na koga se ljutiti? Zašto sva djeca ne mogu biti sretna u svojim obiteljima? No, to valjda tako treba biti. Trebamo se naučiti nositi sa svim situacijama, dobrim i onima manje dobrim, jer su dio oblikovanja naše ličnosti.
Ovo putovanje potaknulo me da se trgnem, maknem iz svoga sebičnog crnobijelog svijeta i postanem zahvalna. Trebamo cijeniti sve što imamo jer ništa ne traje vječno, a najgore je kajati se kad nešto prođe, a mi tek onda shvatimo koliko nam je značilo. Tu sam i molim za snagu i upornost, za hrabrost i razumijevanje da ne bih posustala, nego se uzdignute glave borila sa svim životnim nedaćama.
Marina Hranj, 3. b
Tema ovogodišnjeg obilježavanja Dana planeta Zemlje glasi: „Investiraj u naš planet“. Učenici naše škole na panou su zorno prikazali posljedice utjecaja čovjeka na naš planet te predložili konkretne aktivnosti koje možemo i trebamo poduzeti. Materijale za pano prikupili su učenici: Tereza Đorđević (2.a) , Anamaria Jokić (3.a), Valentino Đumlija (3.a), Ines Schweigert (4.b) dok su u izradi panoa sudjelovale učenice: Lana Kovačević (3.a), Gabriela Kovačević (3.a), Ines Schweigert (4.b) i Izabela Štimac (4.b). Mentor učenicima je profesorica Dragana Medved.